Skip to main content
Piše Jasna Drenovac

Ujutru, pre nego što otvorim oči, kad počne stvarnost da polako sviće… rađa se plan. Za danas, tu nedelju… uopšte. Ne samo spisak dnevnih obaveza nego ideja koja nekud vode.

Makar ovlašan nacrt. Jer inače, ako nema tih kukica za koje se kače slike mojih dana, besmisao ih lako oduva u kovitlace ničega.  Oni gutaju jedan po jedan zalogaj života koji i tako vetri. Neumitno.

A onda, treba smisliti i avanture. Nisam baš neki Petar Pan, ali što da ne, uz malo soli na repu, odletiš do Indije, odverglaš bajs na Lido, doklackaš busom do Ade Huje. Kad ima volje ima i načina, uvek bilo.

Volim da čujem i učim od onih koji se bore. Kojima je osmeh lajtmotiv, uz po neki crnjak. Oni što ne dozvole da dijagnoza postene presuda već da trudom od nje nastane perspektiva.  Kad od potrebna nam je pomoć i podrška, nastane Evo ruka! Da od života s posebnim potrebama poraste inkluzivno udruženje roditelja, toliko posebno, da se svi rado ovde druže!

Zid koji spaja

Provela sam jedan sjajan dan s njima, kada su tražili volontere za pomoć pri izgradnji zida od naboja, u plasteniku u Zemun polju.

Šta ja znam o naboju- ništa!

Kao što nikad nisam ni videla Zemun polje.

Beovoz, google maps, i evo me!

Među rascvetalim baštama, plastenik, zemlja, daske, lopate i par ljudi. Od Skoplja, preko Niša, Smedereva, Petrovaradina, nas par iz Beograda, do Hrvatske, svi došli da pomognu.

Lopate, nabijači u ruke i ajmo! Prilično je teško ali ako sam ja mogla, mnogi bi. Oni su već iskusni, znaju i tehniku i tehnologiju. Blato nije samo blato, nego precizno odmerena mešavina za potpuno prirodan proces gradnje. Nauči se ali se i trenira.

                                                            Zid koji spaja..

Od bakinog recepta do petogodišnjeg plana…

Ruža mi usput priča: “Trebalo je da nadjemo ljude da nam podignu plastenik. Niko nije hteo da radi to za novac koji smo imali. I Rogan reče – a što to mi sami ne napravimo? I eto, tako je krenulo…”

Sada imaju plastenike gde gaje organsko voće i povrće. Spremaju džemove, sušeni paradajz, ajvar, zimnicu.

Sve po domaćim receptima

Od zarađenog novca finansiraju radionice i aktivnosti samog centra. Još uvek im naravno treba pomoć, ne mogu da reše sve probleme ali mogu da urade skoro sve da se osećaju bolje!

“Mesto susreta” u Zemun polju, kao deo Evo ruke,  je inkluzivni centar s kreativnim i edukativnim radionicama. Nije bilo ovakvih mesta za decu s smetnjama u razvoju, te su roditelji morali da ih voze  čak do Novog Beograda, centra, Senjaka. Uz to, deca ni inače nisu imala ovako osmišljene prostore, uglavnom su bila prepuštena ulici.

Sada, vikendima imaju Otvorena vrata a preko leta, i dnevni boravak. Ovo je mesto koje pomaže kako deci i njihovim najbližima, tako i svima koji žele da učestvuju, druže se i šire dobru volju.

Ana,  osnivač udruženja, uz slasan ručak, nam objašnjava kako se sprema džem od pomorandže, i da se odlično prodavao. Ona ističe i da nisu od  onih koja samo traže. Njihov cilj nije da ističu invalidnost, i čekaju na druge. Krenuli su pre 7g iz gepeka golfa dvojke, danas imaju petogodišnji plan. Misija im je da njih i njihovu decu shvate kao VALIDNE. Da ne kazem ispravne. Da im se pruži šansa za dostojanstven, koristan, ravnopravan odnos u zajednici. . Do tad oni edukuju, pripremaju, upoznaju, da bi se na kraju  spoznali… Život je jedan…

Nešto mi pade na pamet, dok sam ovo pisala. Davne 1996. verovatno na FESTU išao je film Osmi dan. Priča o Žoržu, momku s Daunovim sindromom i njegovom slučajnom prijatelju, ogrezlom u pakao korporativnog života. Ono što je meni ostalo je par rečenica s početka…

„Bog je stvorio svet za 7 dana… a osmog, osmog je stvorio Žorža!

I onda je sve bilo dobro!“

Ja upravo to osećam. Da bismo bili potpuni, moramo nešto naučiti o različitosti. Nije svaki kalup ispravan, niti je izuzetak pogrešan. Na kraju, ja recimo nikako da nađem modlu po kojoj ovakvi  ko ja ispadaju… Šta ću, imam neke posebne potrebe!

Kada sledeći put sretenete nekog malo drugačijeg, ne ustežite se, samo recite, evo ruka!

I detelina s četiri lista je retkost a donosi sreću!

 

Photo credits: Evo ruka

Izvor: https://narupisaksija.com/2018/05/06/korak-po-korak

Ostavite komentar