Skip to main content

Pre par dana samo imale sastanak udruženja u vezi psihološke podrške roditeljima dece sa smetnjama u razvoju i retkim bolestima koje želimo da ustanovimo kao redovnu aktivnost. Posle uredno održanog ciklusa od 12 radionica koje su bile namenjene roditeljima nižeg uzrasta, tj mlađe dece ustanovili smo da je jako teško ove ljude pokrenuti da dolaze na radionice i da se posvete radu na sebi i rešavanju svojih unutrašnjih upitanosti i strahova. Sva pažnja je usmerena na dete i njegove terapije i moguće „izlečenje“. Mi starije mame, tj. mame starije dece znamo po svom iskustvu koliko je potrebno na vreme krenuti sa radom na sebi i pomirenju sa situacijom u kojoj smo se našle.
POMIRENJE NE ZNAČI ODUSTAJANJE. TO U NAŠEM SLUČAJU ZNAČI
PRIHVATANJE SITUACIJE I NASTAVAK BORBE U SVESNOM STANJU.
Ispostavilo se da iako smo kroz sve upitnike i istraživanje koje smo radili do sada dobili „potrebu za psihološkom podrškom“ kao jednu od najvažnijih podrški roditeljima dece sa smetnjama u razvoju u ranom uzrastu i odmah po dobijanju dijagnoze, oni najčešće nisu spremni da je prihvate kad im se ponudi.
Marina je naglas razmišljala kako je tekao njen put do „otvaranja prema grupi
ljudi sa istim problemima“ i dostizanja sopstvenog smirenja i pomirenja. Ona
kaže da joj je ulazak u GRUPU PODRŠKE MAJKAMA DECE SA SMETNJAMA U RAZVOJU EVO RUKA promenio život!

Prošlo je mnogo vremena dok sam odlučila da potražim pomoć za sebe, od momenta kad je moja ćerka dobila dijagnozu AUTIZAM.
Moje misli u momentima spoznaje da moje dete ima razvojni problem su bile sledeće:

  • Sigurno sam nešto pogrešno uradila kad sam dobila autistično dete.
  • Nadam se da niko neće saznati.
  • Bolje da ćutim i govorim da sam dobro i da mi ne treba ništa.
  • Kriva sam, sad treba da ispaštam sama, bez ičije pomoći.
  • Ona je moja briga i odgovornost.
  • Ona je bitna, meni kako bude.
  • Šta koga zanima kroz šta prolazim?
  • Ne treba meni pomoć.
  • Ovo dete je najbitnija stvar u mom životu.
  • Život nije lak uopšte.
  • Ne zaslužujem pomoć, pa neću ni da je tražim.

Kad sam počela da pomišljam na terapiju kao vid pomoći koji želim sebi da priuštim, misli su bile:

  • Meni nema pomoći.
  • Nemam ja novca za to.
  • Trebaju mi pare za logopeda i reedukaciju psihomotorike.
  • Što da pokušavam kad ne mogu redovno da dolazim. Bolje da ne počinjem.
  • Nemam sa kim da ostavim dete, muž mi radi.
  • Neće razumeti terapeut kako mi je.
  • Ko zna šta će misliti o meni? Šta ako zaplačem tamo?
  • Baš nekog briga šta se dešava sa mojim detetom. Slušaće zato što moraju. Bolje da ih ne smaram.
  • Samo zauzimam vreme nekom kome ovo stvarno može pomoći.
  • Meni nema pomoći.

Onda sam pozvana u grupu roditelja koji imaju decu sa sličnim problemima. Ovaj poziv mi je bio mnogo važan! Delovalo mi je kao da ću izneveriti i sebe i svoje dete ako ne uđem u taj „krug podrške“. Oprezno sam prihvatila ponuđenu ruku i sam se grupu sa mislima:

  • Neka pričaju drugi, ok mi je i samo da slušam.
  • Odgovoriću kratko da ne zauzimam vreme, ima ovde i težih situacija nego što je moja.

PA ONDA IZNENAĐENJE:

  • Vauuu, kako su hrabre ove mame, ja ovo nikad ne bih smela da izgovorim.
  • Isti problemi kao što i ja imam sa ćerkom, zamisli, nije jedina koja to radi.
  • I ova žena, svaka joj čast. Super je ova zajednica!
  • Kada imamo sledeći susret?!

Došao je i taj dan da se moj teret odroni sa moje duše i prolije se kroz suze i reči, u grupi istomišljenica-ratnica koje prolaze istim putem kroz život kao ja. Pričala sam i plakala i osećala se komotno sa tim jer sam u bezbednom okruženju, među ljudima sa kojima delim muku. Shvatila sam da nisa sama i da njih iskreno zanima tvoja priča.
Da me čuju i osećaju. Upijaju moje iskustvo i daju mi ideje za rešavanje problema.
Promenio mi se pogled na svet. Dete je važno, ali si važna sam i ja. Važno je da ja budem dobro.

MOJ SAVET DANAS MAMAMA KOJE SE DVOUME OKO TRAŽENJA PODRŠKE, A OSEĆAJU DA GUBE SNAGU I NAILAZE NA NERAZUMEVANJE SA SVIH STRANA JE SLEDEĆI:
Zaustavi se i diši duboko. Spusti teret kad god si u mogućnosti. Imaš šta da kažeš i ima ko da te čuje. Uvek će nekome biti dragocene tvoje reči. Ti nisi sama. Nisi jedina. Radi na sebi. Tvoje dete zavisi od tebe. Trebaš mu staložena i smirena. Idi kod psihologa. Uključi se u udruženje. Pričaj sa učiteljicom. Ne plaši se da te neće razumeti. Uči. Ne dozvoli da te strah kontroliše. Mnogo si važna. Svima si mnogo važna.
Ne gubi vreme, priključi se i budi deo kruga za razmenu podrške. Neko čeka baš tvoju priču, a nečija će možda promeniti tvoj pogled na život. Svakako će ti biti lakše.

Udruženje Evo ruka organizuje niz aktivnosti za podršku i osnaživanje majki i roditelja dece sa invaliditetom. Grupe podrške i psihodrama mogu značajno pomoći u raspetljavanju teških osećanja zato nas kontaktirajte na društvenim mrežama ili nam napišite imejl.

Mi smo odavno shvatili da jedino u podržavajućoj zajedinci koja te prihvata i razume moguće da se raste i rana zaceli.