Jelena Ružić je izvršna direktorka Udruženja ŽUKO, uz čiju saradnju realizujemo porjekat STAMENA nije od kamena. Jelena je naša dugogodišnja saradnica i saborkinja, koja svoj motiv za rad nalazi u ljudima oko sebe, i onima koje kroz svoj posao upoznaje. Veruje da su promene moguće ako smo udruženi u svojim željama i posvećeni svom cilju. Udruženje ŽUKO radi na osnaživanju položaja žena na teritoriji Kolubarskog okruga sa Lazarevcem. Kroz projekat „Hobotnica“ više od 40 žena iz Lajkovca i najmanje još toliko iz Mionice dobilo je pristup mnogim uslugama kao što su: psihološka podrška, pravna pomoć, radionice za ekonomsko osnaživanje, organizacija druženja, učenja i povezivanja, što je doprinelo rasterećivanju žena od neplaćenih poslova i omogućavanje da dobiju nova znanja i veštine korisne za budućnost. „Koliki je moj deo?“ je kampanja koje je udruženje ŽUKO sprovodi sa željom da skrene pažnju javnosti na nepravednu podelu nasledstva između muškaraca i žena. Pored ovih ŽUKO realizuje veliki broj korisnih aktivnosti, o kojima možete pročitati na njihovom sajtu ZUKO.RS. Ovo je njen doprinos serijalu ličnih priča na blogu STAMENA nije od kamena.

Statistika je neumoljiva. Nju ne zanima naše mišljenje, naša osećanja o nečemu, ona jednostavno i bez duše pokaže stvari onakve kakve zaista jesu.
Ja sam Jelena, žena koja je prikupljala podatke o životu mama dece sa razvojnim teškoćama i onda ih statistički obradila i prikazala na jednom papiru koji mora da je isto tako bez duše, kao i statistika, čim je mogao podneti sve te informacije.
Svoje prvo dete dobila sam još 2004. godine i to je sad jedan visoki, lepi momak od 19 godina. Nakon njega je stigao još jedan dečak, pa posle njega i devojčica. Lepe, zdrave, rumene bebe tamnih okica koje su iz moje perspektive prebrzo odrastale. Neke prve korake sam propustila jer sam bila na poslovnim putovanjima, mnoge domaće zadatke nisam sa njima prekontrolisala jer sam bila u obavezama i sigurno su se do sad nosili sa mnogim nedoumicama i dečijim problemima, a ja sam bila zauzeta nečim drugim da bih to primetila. Često stvari uzimamo zdravo za gotovo, pa sam i ja, nošena svakodnevicom, retko zastajala da pogledam oko sebe i sumiram šta je sve to što mi je bog ili neka druga sila dala, bez mog posebnog uticaja.
Kada sam pre nekoliko meseci dobila ponudu da uradim istraživanje koliko su majke dece sa razvojnim teškoćama opterećene svakodnevnim obavezama u domaćinstvu pomislila sam da bi to bilo zanimljivo. Ja volim brojeve, volim procente, volim kad kompjuter te brojeve kroz dijagram prikaže na monitoru i, ma koliko zna da bude naporno, svaki novi posao koji to uključuje u meni stvara uzbuđenje. Poslata su pitanja mamama čiji život treba da se pretoči u statistiku i jedno veče, nakon što su odgovori stigli do mene, sela sam da sve to pretvorim u podatke…
Kada sam oko tri sata ujutru krenula na spavanje moj pogled na svet više nije bio isti. Odgovori koji su mi stigli nisu mogli da se sagledaju kao obični podaci jer su nosili teret koje te mame svakodnevno vuku na svojim leđima, a koji je vrlo često uzrokovan i našim nerazumevanjem njihovog položaja.
Izgleda da smo kao društvo skrenuli nekom stranputicom i potpuno omanuli kad su u pitanju najranjiviji članovi naše zajednice. Dok su nam puna usta priče o borbi za očuvanjem porodičnih vrednosti, neke porodice koje žive odmah pored nas ostaju potpuno neprimećene. Njih nema u našim borbama, nema ih u sistemu, nevidljive su.
Pojaviće se ponekad kao pratnja dece u emisijama u kojima se promovišu usluge koje pruža država, ali se u tim emisijama ne vide njihove neprospavane noći, beskrajna čekanja na preglede i tretmane, ogromni troškovi lečenja, ni njihov stalno prisutni strah šta će biti sa detetom kad one ne budu mogle da se više brinu o njemu. One retko brinu o proseku ocena u školi, a mnogo više da li će njihova opština naredne godine moći da obezbedi lične asistente, jer bez njih dete neće ni moći da krene u školu.
Te mame su heroine čijim imenima se neće zvati ulice i trgovi iako u sebi nose više hrabrosti i snage od većine heroja o kojima su nas u školama učili, jer teško je umreti za ideale ali živeti u stalnoj borbi, bez odmora i često bez ikakve vizije pobede, ume biti još teže.
Tekst je napisan u okviru projekta ProAktivna mreža podrške ženama koje su majke dece sa smetnjama u razvoju i retkim bolestima STAMENA NIJE OD KAMENA u okviru strateškog partnerstva sa Ženskim udruženjem Kolubarskog okruga koje podržava Projekat Zajedno za aktivno građansko društvo – ACT.