Posao mi je bio potreban kao vazduh

“Žena treba da pokaže onaj deo sebe po kojem je jedinstvena i u skladu sa tim treba da bude vrednovana, ali i da vrednuje samu sebe”, na neobičan način započinje svoju priču o položaju majki dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom na tržištu rada Marina Manasijević, majka jedne četrnaestogodišnje Anđele. Iako je svesna činjenice da bi većina roditelja dece sa smetnjama u razvoju tvrdila da je njihov položaj takav da nemaju nikakav položaj, Marina je odlučila da ne bude nevidljiva. Ni za sistem, ni za poslodavce. Takođe, svesna je da za ovakvu odluku nije bila dovoljna samo lična snaga, želja i volja da se profesionalno ostvari, nego i podrška u porodici i zajednici, dobra organizacija vremena i trunka sreće. Na žalost, značajan broj roditelja, pogotovo roditelja dece sa kompleksnim zdravstvenim stanjima i potrebama, ne može sebi da “priušti” ovo osnovno ljudsko parvo – da radi i zarađuje za dostojanstven život i dostojanstvenu starost.

Marina je žena vatrogasac. Da, dobro ste pročitali. I Marinu je život stavio pred složen izazov kada je njena ćerka dobila dijagnozu. U tom trenutku bila je već profesionalno ostvarena u Vatrogasno-spasilačkoj brigadi Beograd, poslu koji karakteriše izuzetno visoka odgovornost, zahtevna radna dinamika i potreba za maksimalnom koncentracijom i spremnošću.

“Tada mi je taj posao bio izlaz i beg od situacije sa detetom. Verujem da bih poludela da sam morala stalno da budem kod kuće. Nisam imala kapaciteta da shvatim šta se dešava, radila sam jednostavno na autopilotu. Bukvalno sam preživljavala zahvaljujući poslu i do Anđeline pete godine nisam otvarala bolovanje”, priča Marina.

Iako su mnogi očekivali da će se, nakon postavljanja dijagnoze detetu, povući iz poslovnih obaveza, Marina je nastavila da radi, shvatajući da profesionalni angažman nije samo materijalna potreba, već ključno mesto njenog identiteta i emocionalnog balansa. Na kraju, posao je za nju bio i lekovit.

“S jedne strane, važan aspekt mog posla i kolektiva je socijalizacija. Nama smene traju 12 sati i to je posebna atmosfera. Često se šalimo i smejemo do suza. Ta energija nas resetuje i povezuje. Osećate da ipak niste sami”, objašnjava Marina i dodaje da joj je posao povećao izbore u životu, skrenuo pažnju sa teških misli, doneo nadu i potvrdu njene profesionalne vrednosti, pružio joj osećaj da iskusi pobede i na kraju – posao je taj koji je hrani – i nju i njenu porodicu.

Međutim, Marinina odluka da ostane aktivna na tržištu rada nije prošla bez izazova. Kao i većina roditelja dece sa smetnjama u razvoju, suočila se sa ozbiljnim preprekama – sistemskim, institucionalnim, ali i socijalnim. Nedostatak fleksibilnih radnih uslova, ograničena dostupnost usluga podrške, nepostojanje zakonskih regulativa koje prepoznaju roditelje dece sa smetnjama u razvoju kao specifičnu kategoriju radnika, činili su njen put kompleksnijim.

“Smatram da svi treba da radimo. Negovatelji da neguju, a vatrogasci da gase požare. Time se ispunjava naša svrha. Meni je važno da znam da mi je dete zbrinuto kada sam na poslu, jer ako brinem za nju, smanjujem kapacitet za reagovanje u svom poslu, što je nedopustivo. Zato treba svakome da bude omogućeno da radi svoj posao odgovorno i u skladu sa profesionalnim vrednostima. Potrebno mi je da imam dostupnu pomoć, da se npr. ne osećam glupo da pitam nekog da mi pričuva dete na sat ili dva, već da to bude usluga dostupna svima”, objašnjava Marina dodajući da bi zakoni morali da prepoznaju ove roditelje kao teže zapošljivu kategoriju, a poslodavci trebalo da ponude opcije rada koje će biti više u skladu sa potrebama ovih porodica.

Upravo zbog ovih izazova, udruženje Evo ruka pokrenulo je projekat „Moje mesto na tržištu rada“ sa ciljem da doprinese sistemskom prepoznavanju i poboljšanju položaja roditelja dece sa smetnjama u razvoju na tržištu rada u Srbiji. Projekat podrazumeva istraživanje potreba ovih roditelja, formulisanje konkretnih preporuka za zakonodavne promene, kao i aktivnu kampanju zagovaranja koja treba da dovede do uvođenja fleksibilnih radnih aranžmana, kao i priznavanja statusa roditelja njegovatelja u okviru radnog zakonodavstva.

„Važno je da kao društvo shvatimo da roditeljstvo dece sa smetnjama ne sme biti prepreka za rad, već da rad upravo ovim roditeljima predstavlja ključni faktor njihove stabilnosti i integracije“, naglašava Marina, dodajući da je neophodno graditi sistem u kome roditelji neće biti primorani da biraju između posla i brige o detetu.

Marinina priča i priče hiljade roditelja dece sa smetnjama u razvoju u Srbiji svedoče da tržište rada mora hitno da se menja i prilagođava potrebama roditelja koji su i neformalni negovatelji. Na žalost, roditelji ove dece uglavnom nisu svesni ni svoje vrednosti, ni svoje uloge. U njihovim životima večito je prisutan strah da uvek može biti gore.

„Ne pristajem da budem posoljena strahovima. Strahovi razboljevaju i ako se plašim, onda stvarno nemam čemu da se nadam. Ako ne započnem promenu, ja nemam čemu da se nadam“, zaključuje Marina i poručuje da se nada da će njena priča motivisati i druge roditelje da, u borbi za prava svoje dece, ne zaborave da imaju i sopstvena prava, pre svega pravo na rad.

„Da nisam mogla da napuštam kuću, znam da bih pravila kolače kod kuće za prodaju. Možda bih do sada imala i poslastičarnicu“, s optimizmom završava razgovor.

Projekat „Moje mesto na tržištu rada – Inicijativa za poboljšanje radnih prava roditelja koji neguju decu sa smetnjama u razvoju“ realizuje se u okviru programa podrške javnom zagovaranju #PokretPolet, koji Trag fondacija sprovodi u partnerstvu sa Centrom za socijalnu politiku i u saradnji sa Koalicijom za razvoj solidarne ekonomije – KoRSE.